Lubin

Lubin (lat. Dicentrarchus labrax), pripada obitelji lubina (Moronidae). Uz hrvatsku obalu Jadrana dobio je tridesetak sličnih i različitih imena. Najrasprostranjeniji naziv je lubin, riječ latinskog porijekla koja vuče korijen iz riječi lupus, što znači vuk. Od češćih imena pojavljuju se agač, levrek, brancin, dut, luben, smudut, morski grgeč i dr.
Naraste do 1 metar duljine, i dostigne težinu od 14 kg. Po svom izgledu lubin odaje da je grabežljivac. Čvrste je građe, robustan, ali istovremeno izdužene i elegantne linije tijela. Pliva vrlo brzo. Glava mu je srednje veličine, s nerazmjerno velikim ustima. Na kojima je donja usna blago isturena. Lubin nema velike zube, ali su brojni i jako oštri. Na škržnom poklopcu ima nekoliko jakih bodlji. Tijelo lubina pokriveno je malim ljuskama, svijetle je olovnosive boje što postrance prelazi u sivosrebrnastu, a dolje u srebrnsto bijelu. Iznad škržnog poklopca na tijelu ima crnkastu mrlju. Mladi, a iznimno i odrasli, su gore i postrance crno istočkani.
Nalazimo ga uzduž čitave jadranske obale i to na svakoj vrsti dna, u mutnom, bočatom i bistrom, slanom moru. Najčešće ga pronalazimo oko ušća rijeka i uvala gdje se osjeća nazočnost slatke vode iz podmorskih izvora. Obitava u blizini obale, pretežno na malim dubinama od 2 do 5 metara, iako zna zaći i do 80 metara u dubinu. Zalazi i duboko u riječne tokove. Vrlo je grabežljiv, radoznao i proždrljiv. Hrani se svim i svačim i nije nimalo izbirljiv. Po prirodi je mesožder i najrađe jede kozice, mlade ciple, jeguljice, gavune i olige. Ali ako je nestašica uobičajene mu hrane, lubin će posegnuti i za algama. Isto tako je poznat kao vrlo lukava i oprezna riba. Živi u malim skupinama ili pojedinačno. U vrijeme mriješćenja skuplja se u plove. Mrijesti se krajem jeseni i u prvoj polovici zime.
Lovi se lakim omecim, prutom s koturom, laganim parangalom, a veći primjerci se ubijaju ostima. Za meku (mamac) se koristi crv, crvić, kozica ili račić.
Najpoznatija lovišta su izvan zapadne Istre, Novigradsko more, vode oko sjevernojadranskih otoka (Silba, Olib i Pag), Šibenski zaljev s Prokljanom, okolica Splita te ušće Neretve. Meso mu je odlična okusa i vrlo je traženo. Od njega se može dobiti dobra riblja juha. Priređuje se pečen ili kuhan u brodetu s drugim ribama.
Osim u Jadranskom moru, naselja lubina nalaze se uz čitavu obalu Mediterana do istočnih obala Atlantika i sve do obala Sjevernog i Baltičkog mora. Posebno je čest uz obale Engleske i Irske.
Danas se lubin uzgaja u ribogojilištima, a Cenmarovo ribouzgajalište u Kalima je pionir svjetskog ranga u uzgoju ove ribe. Hrvatski Cromaris u čijem je sklopu nekadašnji Cenmar, 2015. je ušao u deset najvećih svjetskih proizvođača brancina.

Komarča

Komarča (lat. Sparus aurata), pripada obitelji ljuskavki (Sparidae). Naziv komarča nije jedinstven za čitavu hrvatsku obalu Jadrana. U upotrebi je čak tridesetak imena, od kojih su češće upotrebljavani: orada, podlanica, dinigla, lovrata, ovrata, zlatulja, zlatva, sekulica, štrigavica i dr.
Komarča se ističe velikom i robusnom glavom s razvijenim čeljustima i krupnim usnama. Gornja vilica je malo isturena nad donjom. Tijelo joj je čvrste građe ovalnog oblika a u boku je stisnuta. Boje je na gornjem dijelu tijela modrikastozelenkastosive, a postrance je sivosrebrnaste boje, s uzdužnim smeđim ili smeđezelenkastim prugama. Donji dio tijela je srebrnastobijel. Na gornjem dijelu škržnog otvora nalazi se živozlatna do narančasta mrlja, a gornji kut škržnih otvora obuhvaćen je ljubičastocrnom mrljom. Između očiju je svijetlozlatni most.
U Jadranu se mrijest komarča odvija u prosincu i djelomice u siječnju, na pješčanim terenima. Komarča je dvospolac. U prvom razdoblju spolne zrelosti je mužjak, a čim pređe težinu od 0,50 do 0,60 kg, pretvara se u ženku i tako ostaje do kraja života. Naraste do 60 cm u duljinu a dostigne težinu do 10 kg. Rasprostranjena je uzduž cijelog uzobalnog dijela primorja i to bez obzira na vrstu dna. Ipak prava su joj staništa pjeskovita i šljunkovita dna. Preferira dubine od 5 do 10 metara, dublje od 50 metara se ne spušta. Zimi se udaljuje od obale i povlači se u duboku vodu jer je osjetljiva na hladnoću. Ako je veće zahlađenje zatekne u plićim i zatvorenijim vodama, često ugiba. Hrani se svim vrstama školjaka i puževa. Hrani se i glavonošcima, racima i sl.
Osim u Jadranu rasprotranjena je po čitavom Mediteranu i istočnom Atlantiku. Vrlo je cijenjena u gastronomiji jer ima najukusnije meso od svih vrsta bijele ribe.

Hama

Hama (lat. Argyrosomus regius) riba je iz porodice Sciaenidae ili sjenki. Kod nas se još naziva i krb. Nekada je bila rasprostranjena je po cijeloj našoj obali, naročito na ušćima rijeka (Cetina, Neretva) , a danas se nalazi pred istrebljenjem, vrlo je rijetka. Ovo je najveća riba iz porodice sjenki, može narasti i do 230 cm duljine i preko 100 kg težine (najveći zabilježen primjerak je imao 103 kg). Ima izduljeno tijelo, oblika kapljice, lagano spljošteno. Usta su velika, s više redova zubiju u ustima. U donjoj vilici su 2-3 reda, a u gornjoj u dva. Srebrnasto sive je boje, s brončanim odsjajem na stranama, unutrašnjost ustiju narančasto-žućkasta, peraje sivkaste. Živi na dubinama 15 – 300 m, u kasno proljeće se približava obali, te ulazi u delte gdje se pari. Period parenja traje od travnja do srpnja. Po završetku perioda parenja vraćaju se na otvoreno more[1]. Ova vrsta migrira duž obale ovisno o temperaturi, tako da je se može naći sjevernije ljeti, a tijekom zime u južnijim dijelovima. Izraziti je grabežljivac, proganja ribe i plivajuće rakove i glavonošce koji su joj glavna hrana. Danas se u Francuskoj i Italiji naveliko uzgaja za prehranu, jer je vrlo ukusna za jelo.

Kamenice

Hama (lat. Argyrosomus regius) riba je iz porodice Sciaenidae ili sjenki. Kod nas se još naziva i krb. Nekada je bila rasprostranjena je po cijeloj našoj obali, naročito na ušćima rijeka (Cetina, Neretva) , a danas se nalazi pred istrebljenjem, vrlo je rijetka. Ovo je najveća riba iz porodice sjenki, može narasti i do 230 cm duljine i preko 100 kg težine (najveći zabilježen primjerak je imao 103 kg). Ima izduljeno tijelo, oblika kapljice, lagano spljošteno. Usta su velika, s više redova zubiju u ustima. U donjoj vilici su 2-3 reda, a u gornjoj u dva. Srebrnasto sive je boje, s brončanim odsjajem na stranama, unutrašnjost ustiju narančasto-žućkasta, peraje sivkaste. Živi na dubinama 15 – 300 m, u kasno proljeće se približava obali, te ulazi u delte gdje se pari. Period parenja traje od travnja do srpnja. Po završetku perioda parenja vraćaju se na otvoreno more[1]. Ova vrsta migrira duž obale ovisno o temperaturi, tako da je se može naći sjevernije ljeti, a tijekom zime u južnijim dijelovima. Izraziti je grabežljivac, proganja ribe i plivajuće rakove i glavonošce koji su joj glavna hrana. Danas se u Francuskoj i Italiji naveliko uzgaja za prehranu, jer je vrlo ukusna za jelo.

Dagnje

Dagnje (Mytilidae) (drugi naziv za dagnje) su obitelj iz reda Mytilida prema trenutnoj klasifikaciji dagnji. Nalazi se u pteriomorfiji infra-klase unutar autolamelibranchiata. Riječ je o skupini školjaka koje uglavnom žive u plimnim i plinskim područjima oceana, ali manje skupine također žive na visoko specijalizirani simbiotski način s hemoautotrofnim bakterijama u dubokom moru na hidrotermalnim izvorima i curenjem metana na morskom dnu. Najstarije dagnje (Mytilidae) poznate su iz devona.

Kućišta Mytilidae uvijek su ista. Oblik ljuske vjerojatno je izvorno bio ovalni, ali u većini skupina karakteristično je vrlo izdužen i kralježak je pomaknut prema naprijed. Školjka se sastoji od unutarnjeg sloja s aragonitskim, sedefastim mikrostrukturama, srednjeg sloja s kalcitnim, prizmatičnim mikrostrukturama i vanjskog organskog sloja (periostracum), koji je u nekim oblicima izdužen poput brade. Brava je u velikoj mjeri smanjena, ligament je vani i iza kralješka. Zbog smanjenja veličine prednjeg mišića sfinktera, svi su predstavnici uglavnom više ili manje jasno anisomijarni (= mišići sfinktera nisu jednoliki). Većina oblika ima byssus.

Start typing and press Enter to search