RUDOLF STEINER
”ČETIRI GODIŠNJA DOBA I ARHANĐELI”
Doživljavanje tijeka godine kroz četiri kozmičke imaginacije
Pet predavanja održanih u Dornachu, Švicarska od 5.-13. Listopada 1923.g.
”The Four Seasons and the Archangels”
Rudolf Steiner Press, London, 3. izdanje 1984.
Sadržaj

  1. predavanje, 5.10.1923.

MIHAELOVA IMAGINACIJA

  1. predavanje 6.10.1923.

BOŽIĆNA IMAGINACIJA

  1. predavanje, 7.10.1923.

USKRŠNJA IMAGINACIJA

  1. predavanje, 12.10.1923.

IVANJSKA IMAGINACIJA

  1. predavanje, 13.10.1923.

ZAJEDNIČKO DJELOVANJE ČETIRI ARHANĐELA
O transkriptima predavanja
Pet reprodukcija u oboji crteža na pločama koje je nacrtao Rudolf Steiner za vrijeme predavanja.

  1. Predavanje

Mihaleova imaginacija
Danas bih vas prvo htio podsjetiti na to kako se događaji koji se zbivaju iza vela pojavnosti, izvan fizičkog, čulno perceptivnog svijeta mogu opisati slikovitim izrazima. O ovim se događajima mora govoriti na ovaj način, ali slike u potpunosti odgovaraju stvarnosti.

U odnosu na čulno-perceptivne događaje, živimo u vremenu teških testova čovječanstva, a ti će testovi postati još teži. Mnogi stari oblici civilizacije kojih su ljudi greškom još uvijek drže, potonut će u ponor, i pojavit će se uporan zahtjev da čovjek pronađe svoj put do nečega novoga. Govoreći o pravcu kojim će krenuti vanjski život čovječanstva u skoroj budućnosti, ne možemo – kao što sam često spominjao – probuditi nikakve optimistične nade. Ali valjana prosudba značenja vanjskih događaja ne može se donijeti ukoliko ne razmotrimo i određujuće i usmjeravajuće kozmičke događaje koji se javljaju iza vela osjetila.

Kada čovjek pažljivo pogleda fizičkim očima i drugim čulima prema vani na svoju okolinu, on percipira fizičko okruženje zemlje i različita carstva prirode u njoj. To je sredina u kojoj se odvija sve što se manifestira kao vjetar i vrijeme tijekom godine. Kada usmjerimo naša osjetila prema vanjskom svijetu, sve to imamo pred sobom: to su vanjske činjenice. Ali iza atmosfere, suncem ispunjene atmosfere, tamo leži jedan drugi svijet koji se može percipirati duhovnim organima, kako bismo ih mogli nazvati. U usporedbi s čulnim svijetom, ovaj je drugi svijet viši svijet, svijet u kojem neka vrsta svjetlosti, svojevrsno duhovno svjetlo ili astralno svjetlo, duhovna egzistencija i duhovna djela sjaju i odvijaju se svojim tijekom. I uistinu oni nisu ništa manje značajni za cjelokupni razvoj svijeta i čovjeka od povijesnih događaja u vanjskom okruženju zemlje i na njenoj površini.

Kada bi netko danas bio u stanju prodrijeti u ova astralna carstva, lutajući po njima kao što bi se moglo lutati kroz šume i planine i pronaći putokaze na raskrižjima, on bi mogao pronaći ”putokaze” tamo u astralnoj svjetlosti, upisana u duhovnom pismu. Ali ovi putokazi imaju sasvim posebnu karakteristiku: ne mogu se razumjeti bez daljnjeg pojašnjavanja, čak i za onoga koji može ”čitati” u astralnoj svjetlosti. U duhovnom svijetu i u njegovim komunikacijama stvari nisu napravljene tako da su pogodne najviše što je moguće: sve što se susreće tamo predstavlja samo za sebe zagonetku koju treba riješiti. Samo kroz unutarnje istraživanje, kroz unutrašnje doživljavanje zagonetke i puno toga drugoga, može se otkriti što znači natpis na duhovnom putokazu.

Dakle u ovo vrijeme – uistinu već nekoliko desetljeća, ali naročito u ovo vrijeme teških iskušenja za čovječanstvo – u astralnoj se svjetlosti može pročitati, kada se duhovno kruži ovim sferama, izvanrednu izreku. Zvuči kao prozaična usporedba, ali u ovom slučaju, zbog njenog unutrašnjeg značenja, prozaično ne ostaje prozaično. Kao što nalazimo bilješke pomoću kojih pronalazimo naš put – a putokaze nalazimo čak i u poetskim pejzažima – tako susrećemo važan duhovni putokaz u astralnoj svjetlosti. Uvijek iznova, točno ponovljeno, tamo danas nalazimo slijedeću izreku, upisanu u iznimno značajnom duhovnom pismu:

O, čovječe,

Oblikuješ ga da ti služi,

Otkrivaš ga prema vrijednosti njegove tvari

U mnogim tvojim djelima.

Ali će ti donijeti ozdravljenje

Tek onda kada ti otkrije

Uzvišenu snagu svoga duha.

Naredbe ovakve vrste, koje upućuju na činjenice značajne za čovjeka, upisane su, kao što sam rekao, u astralnu svjetlost, predstavljaju će se isprva kao svojevrsna zagonetka koja se treba riješiti, kako bi ljudi mogli aktivirati svoje duševne snage.

Za vrijeme naših dana ovdje, mi ćemo sada doprinijeti ponešto razrješavanju ove izreke – uistinu jednostavne izreke, ali važne za čovječanstvo u današnje vrijeme.

Prisjetimo se kako smo u mnogim našim studijama ovdje pred naše duše postavljali tijek godine. Prvo ga čovjek promatra prilično izvanjski: kada dođe proljeće on vidi prirodu koja klija i pupa; vidi kako biljke rastu i cvjetaju, kako život posvuda izvire iz zemlje. Sve to još više jača kako se približava ljeto; u ljeto to dostiže svoju najvišu razinu. I potom, kada dođe jesen, vene i nestaje; a kad zima dođe umire u krilu zemlje.

Ovaj ciklus godine – koji se u ranijim vremenima, kada je prevladavala više instinktivna svijest, proslavljao blagdanima – ima i drugu stranu, također ovdje spomenutu. Za vrijeme zime zemlja je sjedinjena s elementarnim bićima. Ona se povlače u nutrinu zemlje i žive tamo između korijenja biljaka koja se pripremaju za novi rast, i među drugim bićima prirode koja provode zimu tamo. Zatim, kada dođe proljeće, zemlja kao da izdiše svoja elementarna bića. Elementarna bića se uzdižu kao iz groba i uzlaze u atmosferu. Za vrijeme zime su prihvatili unutarnji red zemlje, ali sada, kako proljeće odmiče i naročito kada ljeto nastupi, ona sve više i više primaju u svoje biće i svoju aktivnost red koji im nameću zvijezde i kretanje zvijezda. Kada nastupi vrhunac ljeta, tada se tamo u periferiji zemlje nalazi uzburkani život između elementarnih bića koja su provela zimu u miru i tišini ispod zemljinog snježnog ogrtača. U kovitlanju i vrtloženju njihovog plesa njima upravljaju uzajamni zakoni planetarnih kretanja, obrasci zvijezda stajaćica, i tako dalje. Kada dođe jesen, ona se okreću zemlji. Dok se približavaju zemlji, sve više postaju predmet zakona zemlje, kako bi ih u zimu zemlja mogla opet udahnuti, da se još jednom odmore tamo u mirnoći.

Svatko tko može tako doživjeti ciklus godine osjeća kako je njegov cjelokupni ljudski život prekrasno obogaćen. Danas – a tako je već neko vrijeme – čovjek doživljava, a i tada tek nejasno, polu svjesno, samo fizičko-eterske procese tijela koji se javljaju unutar njegove kože. On doživljava svoje disanje, cirkulaciju svoje krvi. Sve što se odvija vani, u vjetru i vremenu, za vrijeme godine; sve što živi u klijanju snaga sjemenja, sazrijevanje plodova snaga zemlje – sve ovo nije manje značajno i odlučujuće za cjelokupni život čovjeka, iako ga on nije svjestan, od disanja i cirkulacije krvi koji se događaju ispod njegove kože.

Kada se sunce uzdiže iznad bilo kojeg dijela zemlje, mi sudjelujemo u efektima njegove topline i svjetlosti. Ali kada čovjek prihvati Antropozofiju u pravom smislu, ne čitajući je kao senzacionalni roman, već tako da ono što ona daje postane sadržaj njegovog uma, on postupno obrazuje svoje srce i dušu da doživljavaju sve ono što se događa vani u tijeku godine. Kao što u tijeku dana doživljavamo ranu svježinu, spremnost za rad ujutro, zatim nastupanje gladi i večernjeg umora, i kao što možemo pratiti unutarnji život i aktivnost snaga i supstanci unutar naše kože, isto tako, primajući u srce antropozofske ideje – potpuno drugačije od uobičajenih opisa čulno perceptivnih događaja – mi možemo pripremiti naše duše da postanu prijemčive za aktivnosti koje se odvijaju vani u tijeku godine. Možemo sve više produbljivati ovo suosjećajno sudjelovanje u godišnjem ciklusu, i možemo ga obogatiti tako da ne živimo oporo – moglo bi se reći – unutar naše kože, puštajući da vanjski svijet prođe pokraj nas. Naprotiv, možemo obogatiti naše iskustvo tako da osjećamo sebe kako živimo u cvjetanju svakog cvijeta, u rastvaranju pupoljaka, u toj prekrasnoj tajni juta, u svjetlucanju kapi rose pod zrakama sunca. Na ove načine možemo doprijeti iza tog suhoparnog, konvencionalnog načina reagiranja na vanjski svijet pukim oblačenjem kaputa zimi i laganijom odjećom ljeti i uzimanjem kišobrana kada pada kiša. Kada izađemo iz sebe i doživimo ispreplićuće aktivnosti, protok i oseku, prirodu – tek tada uistinu razumijemo ciklus godine.

Tada će, kada proljeće prolazi zemljom i ljeto se približava, čovjek biti usred toga sa svojim srcem i dušom; on će primijetiti kako se polako razotkriva klijajući i pupajući život prirode, kako elementarni duhovi lete i kovitlaju se u obrascima koje su za njih propisala planetarna kretanja. I tada, u vrijeme ljetnog vrhunca, izići će iz sebe kako bi sudjelovao u životu kozmosa. Ovo naravno prigušuje njegov vlastiti unutarnji život, ali u isto vrijeme njegovo ljetno iskustvo – moglo bi se reći u kozmičkom razbuđujućem snu – vodi ga do toga da uđe u djelatnost planeta.

Općenito govoreći, ljudi danas osjećaju da mogu ući u život prirode samo u sezoni rasta – klijanja i pupanja, cvjetanja i ploda. Čak i kada ne mogu u punini sve ovo doživjeti, imaju više simpatije i osjećaja za to nego što imaju za godišnje doba jeseni, doba venuća i umiranja. Ali uistinu mi zaslužujemo pravo da uđemo u doba proljetnog rasta samo ako možemo ući također u vrijeme kada ljeto opada i jesen se približava; i u doba potonuća i odumiranja koje dolazi sa zimom. I ako se za vrijeme ljetnog vrhunca iznutra uzdižemo, u kozmičkom razbuđujućem snu, sa elementarnim bićima u područje gdje se planetarna aktivnost u vanjskom svijetu može unutarnje doživjeti, trebamo stoga jednako tako uroniti sebe dolje pod mraz i snježni ogrtač zime, kako bismo ušli u tajne utrobe zemlje za vrijeme sredine zime; i valja nam sudjelovati u venuću i odumiranju prirode kada počne jesen.

No, ako želimo sudjelovati u ovom propadanju prirode, baš kao što radimo u vrijeme rasta prirode, možemo to učiniti samo ako smo u određenom smislu sposobni doživjeti odumiranje prirode u našem vlastitom unutarnjem biću. Jer ako čovjek postane osjetljiviji za tajna djelovanja prirode i na taj načini aktivno sudjeluje u klijanju i plodovima prirode, slijedi da će on živo doživjeti također i učinke jeseni u vanjskom svijetu. No za čovjeka bi bilo neutješno ako bi to mogao doživjeti samo u obliku kako se to događa u prirodi; ako bi mogao doći samo do prirodne svijesti koja se odnosi na tajne jeseni i zime, onako kako to spremno čini kada je riječ o tajnama proljeća i ljeta. Kako zbivanja jeseni i zime nadolaze, kako se približava Miholje, on zaista mora vrlo osjetljivo ući u procese venuća i umiranja; ali on ne smije, kao što to čini ljeti, predati sebe prirodnoj svijesti. Naprotiv, on se tada mora posvetiti samosvijesti. U vrijeme kada vanjska priroda umire, on se mora suprotstaviti prirodnoj svijesti sa snagom samosvijesti.

A potom oblik Mihaela ponovno stoji pred nama. Ako, pod impulsom Antropozofije, čovjek uđe tako u uživanje prirode, u svijest o prirodi, ali potom opet probudi u sebi jesensku samosvijest, tada će slika Mihaela sa zmajem stajati veličanstveno pred njim, objavljujući mu o obliku slike nadvladavanje prirodne svijesti pomoću samosvijesti sa približavanjem jeseni. Ovo će se dogoditi ako čovjek može doživjeti ne samo unutarnje proljeće i ljeto, već i umiruće jesen i zimu koje donose smrt. Tada će biti moguće da se slika Mihaela sa zmajem opet pojavi kao moćna Imaginacija koja poziva čovjeka na nutarnju aktivnost.

Za čovjeka koji iz današnjeg duhovnog saznanja mora izboriti svoj put do doživljaja ove slike, ona izražava nešto vrlo snažno. Dok se nakon Ivanja izmjenjuju srpanj, kolovoz i rujan, on će shvatiti kako je živio kroz razbuđujući san unutarnjeg planetarnog doživljavanja u društvu zemaljskih elementarnih bića, i postat će svjestan što to zaista znači.

To označava unutarnji proces sagorijevanja, ali je ne smijemo zamišljati kao vanjsko sagorijevanje. Svi procesi koji ima određeni oblik u vanjskom svijetu nastavljaju se i unutar ljudskog organizma, ali na drugi način. Dakle, činjenica je ovi unutarnji procesi održavaju promjenjivi tok godine.

Unutarnji proces koji se javlja za vrijeme vrhunca ljeta je prožimanje organizma onim što je grubo predstavljeno u materijalnom svijetu kao sumpor. Kada čovjek živi sa ljetnim suncem i njegovim učincima, on doživljava proces sumporizacije u svom fizičko-eterskom biću. Sumpor kojega nosi u sebi kao korisnu supstancu ima posebno značenje za njega u sred ljeta, potpuno drugačije od njegovog značenja u drugim godišnjim dobima. To postaje svojevrsni proces izgaranja. Prirodno je za čovjeka da bi se sumpor u njemu trebao uzdizati u sredini ljeta do posebno poboljšanog stanja. Materijalne supstance u različitim bićima imaju tajne o kojima materijalistička znanost niti ne sanja.

Sve fizičko-etersko u čovjeku tako je prosjajeno sredinom ljeta sa unutarnjom sumpornom vatrom, da upotrijebimo izraz Jacoba Boehmea. To je nježan, intiman proces, koji se ne može percipirati običnom sviješću, ali – kao što je općenito istina sa drugim takvim procesima – koji ima ogromnu presudnu važnost za događaje u kozmosu.

Ovaj sumporizirajući proces u ljudskim tijelima sredinom ljeta, iako je tako blag i nježan i neopaziv samom čovjeku, ima vrlo veliku važnost za evoluciju kozmosa. Puno se toga događa tamo u kozmosu kada ljeti ljudska bića sjaje iznutra sumpornim procesom. To nisu samo fizički vidljive Ivanjske krijesnice (Johannis Käferchen) koje sjaje oko Ivandana. Viđeno s drugih planeta, unutarnje biće čovjeka tada počinje sjati, postajući tako vidljivim kao biće svjetlosti eterskim očima drugih planetarnih bića. To je sumporizirajući proces. Na vrhuncu ljeta ljudska bića počinju sjati vani u kozmički prostor tako sjajno za druga planetarna bića kao što krijesnice sjaje svojim vlastitim svjetlom na livadama u vrijeme Ivanja.

Sa stajališta kozmosa ovo je veličanstveno prelijepi prizor, jer upravo u veličanstvenoj astralnoj svjetlosti ljudska bića sjaju vani u kozmos za vrijeme vrhunca ljeta, ali u isto vrijeme to daje priliku ahrimanskoj snazi da se približi čovjeku. Jer ova je snaga vrlo tijesno povezana sa sumporizirajućim procesom u ljudskom organizmu. Možemo vidjeti kako, s jedne strane, čovjek sja vani u kozmos u Ivanjskoj svjetlosti, a s druge strane kako se zmajoliki zmijski oblik Ahrimana probija svoj put između ljudskih bića koja sjaje u astralnoj svjetlosti i pokušava ih zavesti i zagrliti, kako bi ih povukao dolje u carstvo polusvjesnog sna i snova. Potom, uhvaćeni u ovu mrežu iluzija, postali bi svjetski sanjari, i u ovom stanju bili bi plijen ahrimanskim snagama. Sve ovo ima značaj i za kozmos.

A kada sredinom ljeta, iz točno određene konstelacije, meteori padaju u velikim kišama kozmičkog željeza, tada je ovo kozmičko željezo, koje nosi veoma snažnu iscjeljujuću silu, oružje koje bogovi donose protiv Ahrimana, dok se poput zmaja pokušava oviti oko sjajnih oblika ljudi. Sila koja pada na zemlju u meteorskom željezu uistinu je kozmička sila pomoću koje viši bogovi nastoje izvojevati pobjedu nad ahrimanskim snagama, kada nastupi jesen. A ovaj veličanstveni prizor u kozmičkom prostoru, kada kolovoske kiše meteora struje dolje u čovjeka koji sjaji u astralnoj svjetlosti, ima svoj duplikat – tako nježan i naizgled tako mali – u promjeni koja se javlja u ljudskoj krvi. Kroz ovu ljudsku krv, koja uistinu nije baš toliko materijalna stvar kako to današnja znanost zamišlja, već je potpuno prožeta impulsima duše i duha, kroz nju prolaze zrake sile koja se kao željezo unosi u krv i tamo vodi rat protiv tjeskobe, straha i mržnje. Procesi koji se pokreću u svakoj krvnoj čestici kada sila željeza prodire u nju isti su, kod ovih sitnih ljudskih razmjera, kao i oni koji se događaju kada meteori padaju u sjajnoj struji kroz zrak. Ovo prožimanje ljudske krvi sa silom željeza koja rastjeruje anksioznost je meteorska aktivnost. Posljedica zračenja željeza unutra je da istjera strah i anksioznost van iz krvi.

I tako, kao što bogovi sa svojim meteorima vode rat sa duhom koji bi htio zračiti strah na cijelu zemlju kroz svoj vijugavi zmijoliki oblik, i pri tome uzrokuju da željezo zračeći struji u ovu strahom zaraženu atmosferu, koja svoj vrhunac dosiže kada se približava jesen ili kada ljeto nestaje – tako se isti proces javlja u nutrini čovjeka, kada je njegova krv prožeta željezom. Ove stvari možemo razumjeti  samo ako razumijemo njihovo unutarnje duhovno značenje s jedne strane, a s druge strane prepoznamo kako su sumporni proces i željezni proces u čovjeku povezani sa odgovarajućim događajima u kozmosu.

Čovjek koji gleda vani u svemir i vidi zvijezde padalice trebao bi reći sebi, s poštovanjem prema bogovima: ”Ova pojava u velikom prostranstvu svemira ima svoj sićušni duplikat neprestano u meni. Tamo su zvijezde padalice, dok su u svakoj mojoj krvnoj čestici oblikuje željezo: moj život je pun zvijezda padalica, minijaturnih zvijezda padalica.” I ovo unutarnje padanje zvijezda padalica, koje ukazuje na život krvi, posebno je važno kad se približava jesen, kada je sumporni proces na svom vrhuncu. Jer kada ljudi sjaje poput krijesnica onako kako sam opisao, tada je prisutna i istovjetna sila, jer milijuni sićušnih meteora sjaje se unutra u njihovoj krvi.

Ovo je veza između unutarnjeg čovjeka i svemira. I tada možemo vidjeti, naročito kada se jesen približava, kako postoji veliko zračenje sumpora iz nervnog sistema prema mozgu. Cijeli se čovjek tada može vidjeti kao svojevrsni sumporom osvijetljeni fantom.

Ali zračenjem u ovu plavičasto-žućkastu atmosferu sumpora dolaze gomile metoria iz krvi. To je drugi fantom. I dok se sumporni fantom uzdiže u oblacima iz nižeg dijela čovjeka prema njegovoj glavi, oblikotvorni proces željeza zrači iz glava prema vani i izlijeva se poput rijeke meteora u život krvi.

Takav je čovjek u vrijeme dok se približava Miholje. I on mora naučiti svjesno upotrebljavati meteorske sile u svojoj krvi. Mora naučiti kako održati blagdan Miholja tako što će od njega učiniti blagdan pobjede nad anksioznošću i strahom; blagdan unutarnje snage i inicijative; blagdan prisjećanja nesebične samosvijesti.

Kao što za Božić slavimo rođenje Otkupitelja, za Uskrs smrt i uskrsnuće Otkupitelja, za Ivanje slavimo izlijevanje ljudskih duša u kozmički prostor, tako za Miholja – ako ćemo ispravno razumjeti blagdan Miholja – mi moramo slaviti ono što živi duhovno u sumpornom i meteorskom procesu u čovjeku, i trebalo biti stajati u ljudskoj svijesti u svoj svojoj duševno-duhovnoj važnosti naročito u vrijeme Miholja. Tada čovjek sebi može reći: ”Ti ćeš postati gospodar ovog procesa, koji se inače odvija svojim prirodnim tijekom izvan tvoje svijesti, ako – kao što se zahvalno klanjaš pred rođenjem Otkupitelja za Božić i doživljavaš Uskrs s dubokim unutarnjim odjekom – naučiš doživljavati kako bi za vrijeme ovog jesenjeg blagdana Miholja u tebi trebalo narasti sve što se protivi ljubavi prema lagodnosti, što je protiv anksioznosti, i radi na razvijanju unutarnje inicijative i slobodne, snažne, hrabre volje.” Blagdan jake volje – tako bismo trebali shvaćati blagdan Miholja. Ako se tako učini, ako je spoznaja prirode istinita, duhovna ljudska samosvijest, tada će blagdan Miholja zasjati u svojim pravim bojama.

Ali prije nego li čovječanstvo može misliti o proslavi blagdana Miholja, morat će se dogoditi obnova u ljudskim dušama. Upravo bi se obnova cjelokupnog duševnog uređenja ljudi trebala slaviti za blagdan Miholja – ne kao vanjski ili konvencionalni obred, već kao blagdan koji obnavlja cijelog unutarnjeg čovjeka.

Tada će se, iz svega ovoga što sam opisao, još jednom pojaviti veličanstvena slika Mihaela i Zmaja. Ali ova slika Mihaela i Zmaja slika sebe iz svemira. Zmaj se slika za nas, oblikujući svoje tijelo iz plavičasto-žućkastih struja sumpora. Vidimo Zmaja koji se stvara iz svjetlucavih oblaka zračećih sumpornih para; a iznad Zmaja uzdiže se lik Mihaela, Mihaela sa mačem.

Ali ovo ćemo si predočiti ispravno samo ako vidimo prostor u kojem Mihael pokazuje svoju snagu i svoje gospodarenje nad zmajem kao da je ispunjeno ne sa beznačajnim oblacima već sa kišama meteorskog željeza. Ove kiše dobivaju oblik iz snaga koje struje iz Mihaelovog srca; one su iskovane zajedno u mač Mihaela, koji pobjeđuje Zmaja svojim mačem od meteorskog željeza.

Ako razumijemo što se događa u svemiru i u čovjeku, tada će kozmos sam od sebe slikati iz svojih vlastitih sila. Tada se neće nanositi ova ili ona boja prema ljudskim idejama, već će se slikati u skladu sa božanskim snagama, svijet koji izražava njihova bića, cijela bića Mihaela i Zmaja, onako kako bi mogla lebdjeti pred nama. Obnova starih slika događa se kada se može slikati iz izravne kontemplacije kozmosa. Tada će slike pokazati što se tamo uistinu nalazi, a ne ono što maštoviti individualci mogu nekako prikazati u slikama Mihaela i Zmaja.

Tada će ljudi razumjeti ove stvari i osvrtati se na njih sa razumijevanjem, i upotrijebit će um i osjećaje i volju kako bi susreli jesen u tijeku godine. Tada će na početku jeseni, za blagdana Miholja, slika Mihaela sa Zmajem stajati tamo da djeluje kao moćan poziv, moćan poticaj za akciju, koji mora djelovati na ljude usred događanja naših vremena. I tada ćemo razumjeti kako ovaj impuls simbolično upućuje na nešto u čemu se odigrava cjelokupna sudbina – možda uistinu tragedija – naše epohe.

Za vrijeme posljednja tri ili četiri stoljeća razvili smo veličanstvenu prirodnu znanost i dalekosežnu tehnologiju, temeljenu na najviše zastupljenom materijalu koji se može naći na zemlji. Naučili smo iz željeza napraviti gotovo sve najnužnije i najvažnije stvari koje je proizvelo čovječanstvo u materijalističko doba. U našim lokomotivama, našim tvornicama, na svim stranama, vidimo kako smo izgradili ovu cijelu materijalističku civilizaciju na željezu, ili na čeliku, koji je samo transformirano željezo. A sve namjene u kojima se koristi željezo simbolična su indikacija toga kako smo izgradili cjelokupni život i izgled iz tvari i želimo nastaviti to činiti tako. Ali to je staza koja vodi prema dolje. Čovjek se može spasiti iz predstojećih opasnosti samo ako počne produhovljavati život upravo u ovom području, ako prodre kroz svoj okoliš do duhovnoga; ako se okrene od željeza koje se koristi za izradu motora i ponovno pogleda prema meteorskom željezu koje u kišama pada iz kozmosa na zemlju i vanjski je materijal iz kojega je iskovana snaga Mihaela. Ljudi moraju doći do toga da vide veliki značaj slijedećih riječi: ”Ovdje na zemlji, u ovoj epohi materijalizma, iskoristili ste željezo, u skladu s uvidom kojega ste stekli iz vašeg promatranja tvari. Sada, kao što morate transformirati vaše viđenje tvari razvijanjem prirodne znanosti u Duhovnu znanost, isto tako se morate uzdignuti od vaše prethodne ideje o željezu do percepcije meteorskog željeza, željeza Mihaelovog mača. Tada će iscjeljenje doći iz onoga što vi s njime možete učiniti.” To je sadržaj aforizma:

O, čovječe,
Oblikuješ ga (željezo) da ti služi,
Otkrivaš ga (željezo) prema vrijednosti njegove tvari
U mnogim tvojim djelima.
Ali će ti donijeti ozdravljenje
Tek onda kada ti otkrije
Uzvišenu snagu svoga duha.

Ovo je uzvišena snaga Mihaela, sa mačem kojega je iskovao u kozmičkom prostoru iz meteorskog željeza. Iscjeljenje će doći kada naša materijalistička civilizacija dokaže da je sposobna produhoviti snagu željeza u snagu Mihaeličkog željeza, koje čovjeku daje samosvijest umjesto puke prirodne svijesti.

Vidjeli ste da je upravo ovaj najvažniji zahtjev našeg vremena, Mihaelov zahtjev, sadržan u ovom aforizmu, ovom zapisu koji se otkriva u astralnoj svjetlosti.

Start typing and press Enter to search