Plan rada za 03. prosinca 2018., STUDIJSKI RADNI MATERIJAL br. 14

 In Novosti

Na slici: detalj sa 20-metarskog murala u Osijeku, nazvanog “Velikani znanosti s hrvatskog tla”

 

Plan rada za 03.12.2018. 

Studijski radni materijal br. 14.

 

  • Ponavljanje od prošlog puta
  • Nastavak rada na razumijevanju temeljnog uzroka ljudskih problema, temeljni uzrok je negativni utjecaj Lucifera na čovjekovo Ja (za vrijeme Lemurije), posljedica toga je nepravilno spajanje/učlanjivanje četiri čovjekova tijela, problemi koji iz toga proizlaze za čovjeka su:
  1. a) -jad, nemoć, bol, bolest,
  2. b) -teška karma, strah i dr. neg. emocije, obaveza ispravljanja loše karme
  3. c) -neizlječive bolesti, teška, bolna, prijevremena smrt, opetovana utjelovljenja/inkarnacije
  • Nastavak rada na usvajanju Steinerovih metoda za ispravljanje tog negativnog lucifersko/arimanskog utjecaja – temeljnog uzroka ljudskih problema

– razriješenje problema vezanih za -jad, nemoć, bol, bolest,

  • Meditacije:

 

O prirodi bolesti sa gledišta duhovne znanosti

Biće čovjeka i njegova buduća evolucija

Rudolf Steiner

Bn/GA 107

Četrnaest predavanja, od 23 listopada 1908 do 17 lipnja 1909, održanih u Berlinu. Prevedeno iz
stenograma nerevidiranog od predavača. Originalni tekstovi ovih predavanja sadržani su u seriji od 19
predavanja pod naslovom Duhovno znanstvena antropologija/Znanje o čovjeku (na njemačkom,
Geisteswissenschaftliche Menschenkundein) u Potpunoj ediciji djela Rudolfa Steinera. (Br. 107 u

bibliografskom pregledu, 1961).

SADRŽAJ

Predavanje 1: Povijest fizičkog plana i okultna povijest 23 listopada 1908
Predavanje 2: Četiri ljudske grupne duše 29 listopada 1908
Predavanje 3: Zaboravljanje 2 studenog 1908
Predavanje 4: Različite vrste bolesti 10 studenog 1908
Predavanje 5: Deset zapovijedi 16 studenog 1908
Predavanje 6: Izvorni grijeh 8 prosinca 1908
Predavanje 7: Ritam u tijelima čovjeka 21 prosinca 1908
Predavanje 8: Mefisto i potresi 1 siječnja 1909
Predavanje 9: Ritmovi u biću čovjeka 12 siječnja 1909
Predavanje 10: Bolest i karma 26 siječnja 1909
Predavanje 11: Djelo Krista i suprotstavljene duhovne snage, Lucifer, Ahriman, Asura 22 ožujka 1909
Predavanje 12: Smijanje i plakanje 27 travnja 1909
Predavanje 13: Manifestacija ega kod različitih rasa ljudi 3 svibnja 1909
Predavanje 14: Evolucija, involucija i stvaranje ni iz čega 17 lipnja 1909

 

 

 

 

  • Zaboravljanje – je nužno za naš pravilan razvoj na ovom stupnju razvoja Ega i izrazito je blagotvorno. U Eterskom tijelu je sve memorirano, no u drugim tijelima treba doći do zaborava inače imamo problem. Utiske treba filtrirati, preraditi i pospremiti „u prvu ladicu“, inače imamo problem u vidu bola, bolesti ili disfunkcionalnosti (tijela ili psihe)

 

Radom na ovome materijalu Steiner nam kaže da ćemo postupno doći do razumijevanja pet različitih oblika ljudskih bolesti, koje potječu od ega, astralnog tijela, eterskog tijela i fizičkog tijela, a također i od karmičkih uzroka. Oblast medicine neće napredovati ukoliko ta cijela sfera ne uključuje znanje o višim članovima čovjekova bića.

Lako se može činiti da ova predavanja nemaju ništa zajedničko, međutim oni imaju unutarnju vezu i ne treba ih uzeti odvojeno, ovaj ciklus kulminirati će u završnim predavanjima.

U pravilu ljudi nisu zabrinuti oko bolesti dok se i sami ne razbole a čak i tada njihov interes ne ide mnogo dalje od liječenja – interesira ih samo oporavak,

Ljude ne interesira dublje značenje koje se zapravo krije za svega toga, (bol, bolest, patnja, oporavak)

Zadatak duhovne znanosti je probuditi svijest i iznjedriti znanje o činjenicama koje stoje iza boli, bolesti i iscjeljenja – oporavka.

Za biti djelotvoran u razrješenju bola ili bolesti nužno je znati kako primijeniti i valjano iskoristiti u životu one činjenice koje nisu ograničene na čuli svijet već imaju egzistenciju u duhovnom svijetu.

Danas je sve više i više potrebno shvaćati da je čovjek složeno biće da se sastoji od tijela duše i duha i da zdravlje i bolest imaju odnos s čovjekom kao cjelinom a ne samo s jednim njegovim djelom odnosno fizičkim tijelom ili samo pojedinim organom.

Čovjek se sastoji od fizičkog tijela, eteričkog tijela, astralnog tijela i ega – Ja snage i ti članovi čovjekovog bića imaju određeni međuodnos – jednu živu međuigru, prožimaju se.

Taj međuodnos određuje zdravlje ili bolest.

Bitno je sve jasnije razumjeti živu međuigru tih članova čovjekovog bića.

 

 

 

 

Kada se duh rasprava u praznini nastaje mineralna materija

kada se duh rasprskava u eterskoj supstanci nastaje biljna materija

kada se duh  rasprskava u supstanci u kojoj prevagu fizičko ima nad eterskim nastaje materija živaca i osjetilnih organa

kada se duh rasprskava gdje etersko tijelo ima prevagu nad astralnim tijelom nastaje materija mišića i žlijezda

rasprskavanje duha u supstanici gdje astralno ima prevagu nad eterskim to ima za posljedicu uzimanje hrane i probavu

kada se duh rasprs. u supst. gdje Ja ima prevagu nad astralnim nastaje materija kostiju

naš kostur je imaginativni čovjek

materija mišića je inspiracija

materija živaca je intuicija

Krv je izraz ego prirode čovjeka,

žlijezde su izraz, odnosno fizički odgovaraju eterskom tijelu,

živci odgovaraju astralnom tijelu – oni su vanjski izraz astralnog tijela

 

 

 

 

ZABORAVLJANJE

Berlin, 2 studenog 1908

Danas pogledajmo na one aspekte duhovne znanosti koji nam pokazuju koliko je antropozofija kvalificirana da baci svijetlo na život u najširem smislu. To znanje ne samo da nam pomaže razumjeti svakodnevni život, već također baca svijetlo na veliki opseg ljudske egzistencije koji uključuje vrijeme između smrti i novog rođenja.

Duhovna znanost nam može biti od velike pomoći upravo ondje gdje se tiče svakodnevnog života; može nam pomoći riješiti mnoge probleme i pokazati nam kako se nositi s životom. Oni ljudi koji ne mogu vidjeti u dubine egzistencije ne razumiju mnoge stvari koje susreću u svakom trenutku dana. Pitanja na koja se ne može odgovoriti iz čulnog iskustva, spremaju se, i, bivajući neodgovorena, ostaju problemi koji imaju uznemirujući učinak na život, njegujući nezadovoljstvo. Međutim, biti nezadovoljan u životu, nikada ne može služiti čovjekovoj evoluciji niti njegovoj pravoj dobrobiti. Možemo nabrojiti stotine ovakvih životnih problema koji daleko dublje osvjetljavaju nego to ljudi obično zamišljaju.

Riječ koja sadrži mnogo takvih problema je riječ ‘zaboravljanje’. Svi znate da je to riječ koja znači suprotno od onog što zovemo zadržavanje mentalne slike ili misli ili utiska. Sigurno ste svi imali neko nesretno iskustvo s onim što se priopćava s riječju zaboravljanje. Svi ćete znati neugodno iskustvo koje ste često imali ako se neka ideja ili utisak, kako kažemo, zavukla u vašu memoriju. Možda ste se tada čudili zašto stvar kao što je zaboravljanje mora pripadati fenomenu života.

Sada, samo iz činjenica okultnog života na takve stvari možete dobiti odgovore, odnosno, odgovore koji imaju nekakvu vrijednost. Znate, naravno, da memorija ili pamćenje ima veze s onim što zovemo čovjekovo etersko tijelo. Tako možemo također pretpostaviti da će ono suprotno od pamćenja, naime zaboravljanje, također imati nešto s eterskim tijelom. Možda se opravdano pitamo da li ima ikakvog značenja činjenica da stvari koje je ljudsko biće imalo u neko vrijeme njegov og života misli, mogu također biti zaboravljene? Ili da li moramo biti zadovoljni s karakteriziranjem zaboravljanja na čisto negativan način, kako se često događa, i kazati da je to mana ljudske duše da nije sposobna sve pamtiti cijelo vrijeme? Baciti ćemo svijetlo na zaboravljanje samo skrećući našu pažnju na njenu suprotnost i razmatrajući prirodu i značaj pamćenja.

Ako kažemo da pamćenje ima nešto s eterskim tijelom, trebamo se upitati kako to da etersko tijelo dobiva zadatak zadržavanja utisaka i misli u čovjeku, kada je etersko tijelo prisutno kod biljaka gdje ima bitno drugačiji zadatak ? Često smo govorili o činjenici da za razliku od kamena biljka svoju cijelu materijalnu prirodu ima prožetu eterskim tijelom. I to etersko tijelo kod biljke je načelo života u užem smislu, a također i načelo ponavljanja. Ako bi biljka bila samo podložna aktivnosti eterskog tijela, tada bi se, počevši od korijena biljke, načelo lista ponavljalo na neodređeno vrijeme. Zbog eterskog tijela se dijelovi živog entiteta stalno iznova ponavljaju, jer etersko tijelo želi nastaviti reproducirati istu stvar. Zato život ima takvu stvar kao što je takozvano razmnožavanje, rađanje svoje vlastite vrste, jer to je u osnovi zbog aktivnosti eterskog tijela. Sve što kod čovjeka ili životinje zavisi od ponavljanja može se pripisati eterskom načelu.

Ponavljanje jednog kralješka za drugim u kralježnici dolazi od te aktivnosti eterskog tijela. Zaustavljanje rasta biljke na vrhu, i sakupljanje cijelog rasta u cvijetu je zbog astralnosti Zemlje koja izvana silazi u rast biljke. Činjenica da su kod čovjeka kralješci kralježnice prošireni i postaju šuplje kosti lubanje pojavljuje se kroz aktivnost čovjekova astralnog tijela. Tako možemo reći da sve što stvari dovodi do završetka podliježe astralnom načelu a sva ponavljanja eterskom načelu. Biljka ima to etersko tijelo, i čovjek ga također ima. Naravno kod biljke nema ni govora o pamćenju. Jer tvrditi da biljka ima neku vrstu nesvjesne memorije s kojom bilježi kakav je bio list kojeg je proizvela, raste još malo i zatim po njegovu uzorku proizvede sljedeći list, takva tvrdnja vodi do čudnih iluzija danas viđenih u nedavnom trendu prirodne znanosti. Neki ljudi čak tvrde da je i nasljeđivanje zbog neke vrste nesvjesne memorije. To bismo mogli čak nazvati i uvođenje besmislice u prirodoznanstvenu literaturu, jer govoriti o memoriji kod biljke zapravo je čisti diletantizam na višem nivou.

Zapravo je etersko tijelo, koje je načelo ponavljanja, ono što nas zanima. Da bi mogli dokučiti razliku između eterskog tijela biljke i čovjeka, koje, kao dodatak osobinama koje ima etersko tijelo biljke također ima i sposobnost da razvije memoriju, morati će nam postati jasna temeljna razlika između biljke i ljudskog bića. Zamislite sadnju sjemena u zemlju; iz njega će se pojaviti sasvim određena biljka. Iz zrna pšenice rasti će stabljika pšenice i klasje, iz graha će doći biljka graha. Morate priznati da je razvoj biljke na određeni način neopozivo određen prirodom sjemena. Točno je da vrtlar može unijeti svoj utjecaj i mijenjati i poboljšati biljku svakakvim metodama hortikulture. Ali to je samo iznimka pravila, i od manjeg je značaja u usporedbi s činjenicom da će određeno sjeme proizvesti biljku određenog oblika i rasta. Da li je takav slučaj i s čovjekom? Do određene točke to je naravno tako, ali samo do određene točke. Kada se ljudsko biće pojavljuje iz embrija vidimo da je njegov razvoj također zatvoren unutar određenih granica. Crnci dolaze od crnih roditelja, bijela djeca od bijelih roditelja, i mogli bi dodati razne druge primjere da bi pokazali da je i ljudski razvoj, baš kao i onaj od biljke, također zatvoren unutar određenih granica. Ta granica se, međutim, proteže jedino koliko i fizička, eterska i astralna priroda. Određene stvari se mogu pratiti u stalnim navikama i prirodi temperamenta djeteta koje pokazuju sličnosti s temperamentom i instinktima njegovih predaka. Ali ako bi ljudsko biće bilo zatvoreno unutar granica određene forme rasta kao što je biljka, tada ne bi bilo takve stvari kao što je obrazovanje, kao što je razvoj duševnih i duhovnih osobina. Ako zamislite dvoje djece koja imaju različite roditelje ali koja su veoma slična s obzirom na sposobnosti i vanjske osobine, a zatim zamislite da je jedno od te djece zanemareno i nema mnogo obrazovanja, dok je drugo pažljivo zbrinuto i poslano u dobru školu gdje su njegovi kapaciteti ispravno razvijeni, ne možete nikako reći da je taj razvoj dječakovih sposobnosti već bio tu u formi embrija kao što je slučaj s grahom. Grah raste iz sjemena u svakom slučaju bez potrebe da ga obrazujemo. To pripada njegovoj prirodi. Biljka se ne može obrazovati, ali ljudsko biće može. Ljudskom biću možemo nešto predati i u njega nešto staviti, dok u biljku ne možemo staviti ništa takvog. Zašto je to tako? Pošto etersko tijelo biljke uvijek ima određeni konačni broj unutarnjih zakona koji se odvijaju od jednog sjemena do sljedećeg i imaju određeni krug izvan kojeg ne mogu ići. Čovjekovo etersko tijelo je drugačije. Osim dijela koji se koristi za rast, koji je onaj dio njegova bića koji je također zatvoren unutar određenih granica kao kod biljke, čovjekovo etersko tijelo ima takoreći još jedan dio također, slobodni dio, koji nema prirodnu iskoristivost osim ukoliko je ljudsko biće podučavano svakakvim stvarima preko obrazovanja, i time su u njegovu dušu postavljene stvari s kojima se bavi taj slobodni dio eterskog tijela. Dakle u stvari postoji dio čovjekova eterskog tijela koji nije korišten od njegove organske prirode. Taj dio eterskog tijela čovjek čuva za svoju vlastitu uporabu; ne koristi ga niti za rast niti za prirodni organski razvoj, već ga čuva kao slobodni organ s kojim prima ideje obrazovanja.

Sada, prva stvar koja se događa u ovom procesu stjecanja ideja je da čovjek prima utiske. Čovjek uvijek treba primiti utiske, jer je cijelo obrazovanje temeljeno na utiscima i kooperaciji između eterskog i astralnog tijela. Da bi primili utiske mi trebamo astralno tijelo, ali da bi zadržali te utiske, tako da ponovno ne nestanu, trebamo etersko tijelo. Čak i najsitnija, naizgled najtrivijalnija memorijska slika treba aktivnost eterskog tijela. Da bi percipirali objekt trebate astralno tijelo, ali da bi ga zapamtili kada okrenete glavu morate imati etersko tijelo. Astralno tijelo je nužno za percepciju, ali da bi imali ideju, mentalnu sliku, trebate etersko tijelo. Čak iako je veoma mala aktivnost eterskog tijela nužna za zadržavanje ideja, toliko malo da teško da bi je trebalo uzeti u obzir sve dok ne dođe do permanentnih navika, sklonosti, promjena temperamenta i tako dalje, još uvijek trebate etersko tijelo za pamćenje. Ono mora biti tu za vas toliko dok zapamtite jednu mentalnu sliku. Jer svo zadržavanje mentalnih slika u izvjesnom smislu je temeljeno na memoriji.

Sada kroz utiske obrazovanja, kroz čovjekov duhovni razvoj, postavili smo svakakve stvari u taj slobodni eterski organ, i sada se možemo upitati da li taj slobodni eterski organ ima uopće ikakav značaj za rast i razvoj osobe. Da ima! Što čovjek postaje stariji — ne toliko u njegovoj mladosti — sve što je bilo utjelovljeno u etersko tijelo kroz utiske obrazovanja postupno počinje imati udjela u cjelokupnom životu čovjekova tijela, također na unutarnji način. I najbolji način da dobijemo ideju o tom sudjelovanju je upoznati činjenicu koju se obično ne uzima u obzir. Ljudi misle da ono što je duševne prirode nije od tolike važnosti za čovjekov život općenito. Ipak se može dogoditi sljedeće: Recimo da se čovjek razboli jer je bio izložen neprikladnoj klimi. Sada zamislimo da taj čovjek može biti bolestan u dvije različite situacije. Jedna bi mogla biti da on nema mnogo za raditi u slobodnom dijelu njegova eterskog tijela. Pretpostavimo da je on lijenčina, na koga vanjski svijet ne ostavlja mnogo utiska, i kome je obrazovanje predstavljalo velike poteškoće, jer mu stvari na jedno uho ulaze a na drugo izlaze. Takva osoba neće imati mnogo pomoći da se oporavi kao druga osoba koja ima budan, živu um, i koja je u mladosti mnogo primila i dobro radila, i stoga je dobro obdarila slobodan dio eterskog tijela. Naravno, još će morati biti dokazano od vanjske medicine zašto proces oporavka ima većih poteškoća kod jedne osobe nego kod druge. Taj slobodni dio eterskog tijela koji je snažno rastao kroz mnoge utiske ističe se, i njegova unutarnja mobilnost pridonosi procesu liječenja. U bezbrojnim slučajevima ljudi svoj rapidni ili bezbolni oporavak duguju činjenici da su kada su bili mladi utiske primali s živim zanimanjem. Tu vidite utjecaj koji um ima na tijelo! U slučaju oporavka od bolesti, dva su različita svijeta ako moramo imati posla s čovjekom koji kroz život ide s tupim umom, ili s čovjekom čije je etersko tijelo, umjesto da bude teško i letargično ostalo živahno. To možete i sami vidjeti ako na svijet pogledate s otvorenim očima i zapazite kako se mentalno lijeno i mentalno aktivno ljudi ponašaju kada su bolesni.

Onda vidite da je čovjekovo etersko tijelo nešto sasvim različito od onog od biljke. Biljci nedostaje ovaj slobodni dio eterskog tijela koji unaprjeđuje razvoj čovjeka, u stvari cjelokupni čovjekov razvoj zavisi od toga što ima slobodni dio eterskog tijela. Ako usporedite grah od prije više tisuća godina s grahom danas, primijetiti ćete određenu razliku, naravno, ali grah je u osnovi zadržao isti oblik. Ako, međutim, usporedite ljude Europe u vrijeme Karla Velikog s ljudima danas: zašto današnji ljudi imaju tako različite misli i osjećaje? Zato jer su uvijek imali slobodni dio njihova eterskog tijela s kojim su mogli nešto primiti i preobraziti njihovu prirodu. Sve ovo vrijedi općenito. Sada moramo pogledati na način kako sve što smo opisivali radi u pojedinim slučajevima.

Uzmimo slučaj čovjeka koji iz njegova sjećanja ne može izbrisati utisak koji prima, i tako utisak samo stoji tamo. To bi bilo čudno ako bi morali misliti da je sve što je na vas napravilo utisak od vašeg djetinjstva, svakog dana vašeg života, od jutra do večeri, bilo uvijek u vašem umu. Znate naravno da je prisutno samo nakon smrti određeno vrijeme. I za to tada postoji dobar razlog. Ali to tijekom života čovjek zaboravlja. Svi ste vi zaboravili nebrojene stvari koje su vam se dogodile kada ste bili mali, ali također i mnoge stvari koje su se dogodilo zadnje godine, a čak i određenu količinu koja se dogodila jučer. Mentalna slika koja je otišla iz vaše memorije, koju ste “zaboravili”, nikako nije nestala iz vašeg cijelog bića, vašeg cijelog duhovnog organizma. Daleko od toga. Ako ste jučer vidjeli ružu i sada je zaboravili, slika ruže je još u vama, kao i drugi utisci koje ste primili, čak i ako su zaboravljeni od vaše neposredne svijesti.

Sada, postoji ogromna razlika između mentalne slike dok je ona u našoj memoriji i nakon što smo je zaboravili. Dakle zamislimo mentalnu sliku koju smo formirali iz vanjskog utiska, i sada je imamo u našoj svijesti. Zatim s našim duševnim okom vidimo kako postupno nestaje i zaboravljena je. Ona je ipak tamo, i ostaje unutar cijelog duhovnog organizma. Što tamo radi? Što ta takozvana zaboravljena slika radi? Ona ima veoma važnu funkciju. Od trenutka kada je zaboravljena počinje na pravi način raditi na slobodnom dijelu eterskog tijela o kojem smo govorili, i čini ga upotrebljivim za čovjeka. To je kao da do tada nije probavljeno. Dok god je ljudsko biće koristi za stjecanje znanja još uvijek ne radi iznutra da donese život u slobodni eterski organ. U trenutku kada utone u zaborav počinje raditi. Dakle može se reći da se djelovanje stalno odvija u i na slobodnom dijelu eterskog tijela. A što je to što vrši djelovanje? To su zaboravljene ideje! To je veliki blagoslov zaboravljanja! Dok god mentalna slika ostaje u vašoj memoriji povezujete je s objektom. Ako promatrate ružu i njenu mentalnu sliku nosite u vašu memoriju, vi povezujete sliku ruže i vanjskog objekta. Slika je tako okovana za vanjski objekt i mora mu slati njenu unutarnju snagu. Međutim, u trenutku kada zaboravite sliku, vi je oslobađate. Tada ona počinje razvijati začetne snage koje iznutra djeluju na čovjekovo etersko tijelo. Tako naša zaboravljena sjećanja za nas imaju veliki značaj. Biljka ne može zaboraviti. Ne može ni primiti utisak, naravno. Svakako ne bi bila sposobna zaboraviti, jer je njeno cijelo etersko tijelo korišteno za rast, i ništa nije preostalo. Ako bi mentalna slika mogla ući u biljku, tamo još uvijek ne bi bilo ničeg što treba razviti.

Sve što se događa, međutim, događa se sukladno zakonu. Sve što se trebalo razviti a ipak nije potpomognuto u razvoju stvara prepreku razvoju. Sve u organizmu što nije uključeno u njegov razvoj postaje prepreka razvoju. Ako su, na primjer, svakakve supstance bile izlučene unutar oka i nisu mogle biti apsorbirane općom tekućinom oka, tada će gledanje biti narušeno. Ne treba dopustiti da ostane ništa što se ne može primiti i apsorbirati. Isto je i s mentalnim utiscima. Ako je, na primjer, čovjek mogao primiti utiske i nikada ih izbaciti iz njegove svijesti, lako se može dogoditi da slobodni dio njegova eterskog tijela bude pothranjen i zbog toga bude više hendikep nego pomoć čovjekovu razvoju. Tu imate razlog zašto je za osobu loše da noću leži budna i ne može određene utiske odagnati iz uma jer je zbog nečeg zabrinuta. Ako bi ih mogla zaboraviti oni bi na njeno etersko tijelo djelovali blagotvorno. U ovom slučaju je očito kakav bi blagoslov bio zaboraviti, i u isto vrijeme imate naznaku nužnosti da se ne silite nešto zapamtiti, već radije naučite zaboraviti. Najgora moguća stvar je za čovjekovo unutarnje zdravlje ako postoje stvari koje jednostavno ne može zaboraviti.

Ono što možemo reći o svakodnevnim stvarima u ovom trenutku također vrijedi i za stvari etičko-moralne prirode. Srdačno raspoloženje koje ne nosi zavist zaista je temeljno na tome, također. Nošenje ogorčenosti zahvaća u zdravlje osobe. Ako nam je netko učinio nešto loše i sjetimo se tog utiska svaki puta kada ga vidimo, tada tu sliku povezujemo s njim i puštamo da struji vani. Ali ako bi mogli urediti da ga toplo pozdravimo sljedeći puta kada ga vidimo, kao da se ništa nije dogodilo, time bi stvarno učinili nešto dobro. Da je to ipak nešto dobro to je činjenica a ne fantazija. Takva ogorčena misao je tupa i neefikasna kada je okrenuta vani, no tek nakon što je preokrenuta unutra postaje umirujući balzam za mnoge stvari u čovjeku. Te stvari su činjenice, i pomažu nam da vidimo još više smisla u blagoslovu zaboravljanja. Zaboravljanje nije puki nedostatak u čovjeku, već jedna od najljekovitijih stvari u ljudskom životu. Ako bi čovjek razvijao samo sjećanje, i ako bi sve što na njega napravi utisak ostalo u njegovom sjećanju, njegovo etersko tijelo bi imalo više za nositi, i njegov sadržaj bi postajao sve opsežniji, ali u isto vrijeme bi postajalo sve više isušeno. Zahvaljujući zaboravljanju čovjek je sposoban za razvoj. Osim toga, ni jedna mentalna slika nije potpuno izgubljena za čovjeka. To se najbolje vidi u onoj moćnoj memorijskoj slici koju imamo neposredno nakon smrti. Tamo postaje očigledno da ni jedan utisak nije izgubljen u cijelosti.

Dodirnuvši nakratko blagoslov zaboravljanja i u neutralnoj i u moralnoj sferi dnevnog života, sada razmotrimo kako zaboravljanje djeluje u velikom isječku života između smrti i novog rođenja. Što je zapravo Kamaloka, onaj period tranzicije koji ljudska bića prolaze prije ulaska u Devahan, pravi duhovni svijet? Kamaloka postoji jer ljudsko biće ne može zaboraviti sklonosti, želje i zadovoljstva koja je u živo tu imalo. Pri smrti čovjek najprije od svega iza sebe ostavlja fizičko tijelo. Zatim moćna živa slika sjećanja koju sam često opisivao stoji pred njegovom dušom. Nakon dva, tri ili najviše četiri dana to je potpuno završeno. Tada ostaje vrsta ekstrakta eterskog tijela. Dok se veći dio eterskog tijela povlači i razgrađuje u općem eteru, vrsta esencije ili okosnice eterskog tijela ostaje iza, ali u koncentriranom obliku. Astralno tijelo je nositelj svih instinkta, želja, strasti, osjećaja, senzacija i zadovoljstava. Sada, astralno tijelo ne bi moglo biti svjesno mučne oskudice u Kamaloki da nije činjenice da je još povezano s ostatkom eterskog tijela, koje mu daje stalnu mogućnost pamćenja onoga što je uživalo i željelo u životu. I razbijanje navike je zaista ništa drugo osim postupnog zaboravljanja svega što ljudsko biće veže za fizički svijet. Dakle ako čovjek želi ući u Devahan, mora najprije naučiti da zaboravi sve što ga vezuje za fizički svijet. Tako vidimo da je čovjek i ovdje mučen, također, pošto još ima sjećanja na fizički svijet. Baš kao što brige mogu mučiti čovjeka kada odbiju da napuste sjećanje, tako ga slično mogu mučiti i sklonosti i instinkti koji ostaju nakon smrti, i to mučno sjećanje na veze s životom izražava se u svemu kroz što ljudsko biće mora proći tijekom njegova perioda Kamaloke. Tek kada je uspio u zaboravljanju svih njegovih želja i žudnji za stvarima fizičkog svijeta, pojavljuju se postignuća i plodovi njegova prethodnog života, u spremnosti za rad u Devahanu. Tamo postaju skulptori i nadglednici koji rade na obliku života koji će doći. Jer čovjek uvelike troši svoje vrijeme u Devahanu radeći na novom obliku života kojeg će imati kada ponovno uđe u zemaljski život. Ovaj rad na pripremi njegova budućeg bića daje osjećaj blažens tva kojeg ima cijelim Devahanom. Kada je čovjek prošao kroz Kamaloku počinje osnovne radove za njegovu buduću formu. Život u Devahanu je uvijek proveden u korištenju onog ekstrakta kojeg je donio s njime za izgradnju prototipa njegove slijedeće forme. On taj prototip formira ugrađujući u njega plodove prošlog života. Međutim, to može napraviti jedino, zaboravljajući stvari koje su mu Kamaloku učinile toliko teškom.

Vidjeli smo da je patnja i oskudica u Kamaloki uzrokovana nemogućnošću ljudskog bića da zaboravi određene veze s fizičkim svijetom, i tada fizički svijet lebdi ispred njega kao sjećanje. Međutim, kada je prošao kroz vode ‘Lete’, Rijeke zaborava, i naučio da zaboravi, postignuća i iskustva njegove prethodne inkarnacije mogu biti stavljena u pogon da dio po dio izgrade prototip dolazećeg života. Sada radosno blaženstvo Devahana počinje zauzimati mjesto patnje. Kada nas u običnom životu muče brige, i konkretne slike zaglave u našem sjećanju, mi u naše etersko tijelo uvodimo nešto tvrdo i beživotno što potkopava naše zdravlje. Slično, nakon smrti mi imamo nešto u našem biću što pridonosi našim patnjama i oskudicama, sve dok se, kroz zaboravljanje, nismo riješili svih veza s fizičkim svijetom. Baš kao što ta zaboravljena sjećanja mogu kod čovjeka postati izvor zdravlja, tako sva iskustva prošlog života mogu postati izvor blaženstva u Devahanu kada je ljudsko biće prošlo kroz Rijeku zaborava i zaboravilo sve što ga vezuje za život u svijetu osjetila.

Dakle vidimo da su ovi zakoni zaboravljanja i sjećanja također apsolutno valjani za život u najširem smislu.

Sada bi mogli pitati: Kako nakon smrti čovjek uopće može imati bilo koju sliku sjećanja onog što se dogodilo u njegovom prošlom životu, ako taj život mora zaboraviti? Netko bi mogao reći: Možete li uopće govoriti o zaboravljanju, imajući u vidu da je čovjek odložio etersko tijelo s kojim su pamćenje i zaboravljanje povezani? Nakon smrti, naravno, pamćenje i zaboravljanje poprimaju malo drugačiji oblik. Oni se mijenjaju na takav način da čitanje Akaša zapisa zauzima mjesto običnog pamćenja. Događanja u svijetu nisu nestala, naravno, ona se samo pojavljuju objektivno. Kada sjećanje na veze s fizičkim životom nestaje u Kamaloki, ti događaji se pojavljuju u sasvim drugačijem obliku, i pred čovjekom se pojavljuju u Akaša zapisu. Tada on ne treba vezu s životom koja dolazi iz običnog sjećanja. Svako ovakvo pitanje koje bi se moglo postaviti našlo bi odgovor. Ali sebi moramo dati vremena da to napravimo postupno, jer je nemoguće imati sve odgovore odmah na dohvat ruke.

Sada ćemo razumjeti mnoge stvari u svakodnevnom životu, ako znamo o stvarima koje su upravo objašnjene. Mnogo toga što pripada ljudskom eterskom tijelu pokazano je u načinu na koji temperamenti djeluju na ljude. Rekli smo da ova trajna osobina koju nazivamo temperament također ima svoje porijeklo u eterskom tijelu. Zamislimo osobu s melankoličnim temperamentom a koja nikada ne pobjegne od određenih mentalnih slika o kojima uvijek razmišlja. To je nešto sasvim drugačije od sangviničkog ili flegmatičnog temperamenta, gdje slike samo nestanu. Melankolični temperament djeluje štetno na čovjekovo zdravlje, u smislu kojeg smo uzeli u obzir, dok sangvinički temperament može na određeni način biti iznimno blagotvoran. Naravno ove stvari ne smijete shvatiti na takav način da dođete do zaključka da ljudsko biće mora sve pokušati zaboraviti. Ali možete vidjeti da zdrava i blagotvorna strana sangviničkog ili flegmatičnog temperamenta može biti objašnjena upravo ovim stvarima koje smo upravo naučili. Prirodno je upitati da li flegmatični temperament također djeluje na pravi način. Flegmatik koji prima samo trivijalne misli lako će ih zaboraviti. To će biti dobro za njegovo zdravlje. Ali ako, s druge strane, ne bi primao druge misli nego takve, to za njega uopće ne bi bilo dobro. Ovo postaje složenije.

Pitanje da li je zaboravljanje samo mana u ljudskoj prirodi ili nešto korisno odgovoreno je od duhovne znanosti. I vidimo, također, da snažni moralni impulsi mogu slijediti iz znanja o ovakvim stvarima. Ako čovjek vjeruje da je za njegovo dobro — i to treba uzeti sasvim objektivno — da može zaboraviti uvrede i ozljede koje su mu napravljene, tada će u njemu raditi sasvim različiti impuls. Ali dok god vjeruje da je to svejedno, tada mu nikakvo propovijedanje neće pomoći. Međutim, kada zna, da bi trebao zaboraviti iz razloga vlastite dobrobiti, on će pustiti da taj impuls djeluje na njega na sasvim različiti način. Ne morate to odmah nazvati egoističnim; bolje bi bilo to izraziti na ovaj način: Ako sam bolestan i slab, i ako upropastim moje zdravlje duhovno, psihološki i fizički, nisam od koristi za svijet. Možemo također pitanje dobrobiti razmotriti sa potpuno drugačijeg gledišta. Ako je čovjek skroz naskroz egoist neće mnogo profitirati od ovakvih razmatranja. Ali tkogod ima dobro čovječanstva u srcu i stoga namjerava za njega raditi — i također, indirektno, ima u srcu vlastito dobro — ako je u položaju da misli o ovome, iz ovakvih razmatranja također će izvući moralne plodove. I vidjeti ćemo da ako duhovna znanost djeluje u ljudskom životu pokazujući čovjeku istinu o specifičnim duhovnim okolnostima, to će čovjeku dati najveće etičko-moralne impulse, kakvo ni jedno drugo znanje i nikakve čisto vanjske moralne zapovijedi to ne mogu. Znanje o činjenicama o duhovnom svijetu, kakvo pruža duhovna znanost je, stoga, snažan impuls koji također i s obzirom na oblast morala može dovesti do najvećeg napretka u ljudskom životu.

 

 

 

Sve što je povezano s čovjekovim zdravljem ili s bolešću zaista je vezano uz čovjekovu mnogostruku prirodu.

One vrste bolesti povezane sa samim egom i stoga također povezane s njegovim vanjskim izrazom krvlju, pojavljuju se u pravilu kao kronične bolesti, razni drugi poremećaji koji se pojavljuju u početku su uglavnom simptomi, neki simptom se može pojaviti koji ipak potiče od poremećaja u krvi i koji ima svoje porijeklo u nepravilnosti onog dijela ljudskog bića koji zovemo nositeljem ega, ove bolesti uglavnom su nasljedne bolesti i mogu se razumjeti samo ako se gledaju sa duhovnog stajališta.

Kod ljudi koji su kronično bolesni koji drugim riječima zapravo nikada nisu dobro s kojima se uvijek događa ovo ili ono da bi došli do razumijevanja toga, te njihove bolesti moramo se upitati kakav je zapravo osnovni karakter ega, kakva je on osoba, određene kronične bolesti nikad se neće javiti kod ljudi koji imaju ozbiljan i dostojanstven odnos prema životu jedino kod onih neozbiljne prirode.

Kao što vidite, prva stvar koju se morate upitati kada netko dođe i kaže da je godinama patio od ovoga ili onoga, je kakva vrsta osobe je on u osnovi? Morate znati koji osnovni karakterni tip je njegov ego, inače ste obvezni pogriješiti s običnom medicinom. Važna stvar u liječenju ljudi od ovih, bolesti koje su uglavnom zaista nasljedne, je razmotriti cijelo njihovo okruženje, utoliko što mogu imati direktan ili indirektan utjecaj na ego. Kada ste zaista upoznali ovaj aspekt osobe, možete savjetovati da se pošalje u drugo prirodno okruženje, možda zimi, ako je moguće; ili, ako ima određeni posao, da ga zamijeni i susretne se s drugačijim aspektom života. Esencijalna stvar će biti pokušati naći okolnosti koje će baš imati pravi učinak na karakter ega. Za naći pravi lijek, trebate, posebno, široko životno iskustvo, tako da možete ući u karakter osobe i možete reći: Da bi se ova osoba oporavila, ona mora promijeniti posao. To je stvar točnog određivanja onog što je nužno sa gledišta njegove duševne prirode. Ponekad, možda, upravo u ovoj sferi, ne može se uopće postići nikakav oporavak, jer nije moguće izvršiti promjenu; međutim, u mnogim slučajevima bi se moglo izvršiti, ako bi ljudi samo znali za to. Može se mnogo napraviti za neke ljude, na primjer, ako jednostavno žive u planinama umjesto u nizini. Ovo su stvari koje vrijede za vrste bolesti koje se izvana javljaju kao kronične bolesti, i koje su fizički povezane s krvlju a duhovno s egom.

 

Sada možda ono što zamišljate je da ako je nužno poslati osobu na drugo mjesto, u pravilu mu nećete moći pomoći jer je vezana s poslom i ne može otići. Psihološka metoda je zaista uvijek efikasna. Ono što se naziva psihološka metoda najbolje od svega djeluje kada je bolest zapravo u ego biću osobe. Tako kada se pojavi kronična bolest ovakve vrste, ona koja je u krvi, psihološko liječenje je opravdano. I ako je ono izvedeno na pravi način, njegov učinak na ego će potpuno kompenzirati ono što u njega zadire izvana. Gdjegod pogledali moći ćete vidjeti suptilnu vezu između onog što čovjek doživljava u njegovoj duši kada uobičajeno radi iza radnog stola i onog kada ima šansu kratkotrajno uživati u seoskom zraku. Radost koja daje krila njegovoj duši može se nazvati psihološka metoda u najširem smislu. Psihološke metode imaju svoju snažnu opravdanost za ovaj oblik bolesti i ne smije se prijeći preko njih, jer većina bolesti dolazi od nepravilnosti ego bića čovjeka.

 

Sada dolazimo do onih bolesti koje svoje duhovno porijeklo imaju uglavnom u nepravilnostima astralnog tijela i koje se pojavljuju u izvjesnim nesposobnostima nervnog sustava u ovom ili onom smjeru. Sada, veliki dio uobičajenih akutnih bolesti je povezan s ovim što smo upravo spomenuli, u stvari većina njih. Jer je puko praznovjerje vjerovati da kada se netko žali na stomak ili srce ili čak na jasno opazivu nepravilnost negdje, da je pravi tretman imati posla direktno sa simptomom. Bitna stvar bi mogla biti da je simptom tu jer je nervni sustav nesposoban za funkcioniranje. Tako srce može biti pogođeno jednostavno zato jer je nervni sustav postao nesposoban za funkcioniranje u području gdje bi trebao podržati pokret srca. Sasvim je nepotrebno maltretirati srce ili, što bi mogao biti slučaj, stomak, jer oni, u načelu, nemaju ništa direktno s njima, jer ih snabdijevaju samo nervi koji su nesposobni izvršiti svoj posao. Ako je u takvom slučaju stomačna tegoba tretirana klorovodičnom kiselinom, to bi bila pogreška usporediva s petljanjem po motoru koji uvijek kasni jer mislite da nešto s njime nije u redu — ipak on još uvijek kasni. Jer bi našli, pri pobližem ispitivanju, da je vozač motora uvijek pijan prije vožnje; dakle bilo bi bolje da se bavite strojovođom, jer bi inače vlak bio točan. Tako bi moglo lako biti da kod stomačnih tegoba moramo tretirati nerve koji snabdijevaju stomak umjesto samog stomaka. U domeni materijalističke medicine, također, možda ste čuli razne primjedbe u tu svrhu. Ali nije stvar samo reći da se kod stomačnih simptoma treba najprije baviti s nervima. Time se ne postiže ništa. Postižete nešto samo kada znate da je nerv izraz astralnog tijela i tražite uzroke nepravilnosti koji će se tamo naći. Pitanje je, što je glavna stvar?

Prva stvar za razmotriti u tretmanu ovakve vrste prigovaranja je dijeta i nalaženje pravog balansa između onog u čemu osoba uživa i onog što je za nju dobro. Što je bitno u njegovom načinu života, ne s obzirom na eksternalije već razmatrajući što mora biti probavljeno i odrađeno od njega, i u tom smislu nitko ne može znati bilo što na osnovu čisto materijalističke znanosti. Trebamo shvatiti da sve oko nas u širokom svijetu makrokozmosa ima odnos s našim složenim unutarnjim svijetom mikrokozmosa, i svaka vrsta hrane tamo ima određenu vezu s onim što je unutar našeg organizma. Dovoljno smo često čuli da je čovjek prošao kroz dugu evoluciju, i kako je cijela vanjska priroda izgrađena iz onog što je od čovjeka gurnuto naprijed – izvan njega. Opet i iznova u našim proučavanjima smo otišli natrag u period drevnog Saturna, gdje nalazimo da nema ničeg u egzistenciji osim čovjeka, koji, takoreći, gura naprijed druga carstva prirode: biljke, životinje, i tako dalje. U toj evoluciji čovjek izgrađuje njegove organe u skladu s onim što su gurnuli naprijed – izvan njega. Čak i kada je mineralno carstvo bilo potisnuto, javljaju se određeni specifični unutarnji organi. Srce se nije moglo pojaviti ako se određene biljke, minerali i mineralne mogućnosti nisu pojavili izvana tijekom vremena. Sada ono što se javlja izvana ima određenu vezu s onim što se javlja unutra. I samo osoba koja zna za ovu vezu može u pojedinim slučajevima prepisati kako makrokozmički element izvana može biti korišten u mikrokozmosu, inače će čovjek na određeni način doživjeti da uzima nešto što za njega nije dobro. Tako se moramo okrenuti duhovnoj znanosti za stvarnu osnovu naše prosudbe. Uvijek je površno slijediti čisto vanjske zakone uzete od statistike ili kemije kada se prepisuje dijetni tretman. Trebamo sasvim drugačiju osnovu, jer duhovno znanje treba biti aktivno kada imamo posla s čovjekom u zdravlju ili bolesti.

 

Za bolesti koje se pojavljuju iz nepravilnosti astralnog tijela. Premda se mogu koristiti čisto psihološke metode, one zasigurno gube svoju najveću vrijednost, stoga su za njih rijetko korištene. Ovdje se primjenjuju dijetni lijekovi. Vrsta bolesti koju smo opisali na trećem mjestu je zapravo prva u kojoj je opravdano koristiti vanjsku medicinu da pomogne u tijeku liječenja. Ako čovjeka vidimo kao složeno biće kakvo on jest, tretiranje bolesti će također biti širokoumno, a jednostranost će se izbjegavati.

 

Zatim postoje one vrste bolesti, djelomično kronične i djelomično akutne, koje su povezane s čovjekovim eterskim tijelom, i koje stoga dolaze do izražaja u čovjekovim žlijezdama. U pravilu ove bolesti nemaju ništa s nasljeđivanjem, ali dosta toga s nacionalnošću i rasom. Tako kod bolesti koja ima porijeklo u eterskom tijelu i pojavljuje se kao žljezdane tegobe, moramo uvijek pitati da li se bolest pojavljuje kod Rusa, Talijana, Norvežanina ili Francuza. Jer ove bolesti su povezane s nacionalnim karakterom i stoga uzimaju sasvim različite oblike.

Samo osoba koja može izdvojiti razlike u ljudskoj prirodi može uopće napraviti ikakvu prosudbu. Ove bolesti su jednostavno tretirane danas vanjski i ugurane zajedno s akutnim bolestima, dok stvarno spadaju u sasvim različito polje. Iznad svega moramo znati da ljudski organi koji dolaze pod utjecaj eterskog tijela, i koji se mogu razboljeti kao rezultat nepravilnosti eterskog tijela, imaju sasvim određeni odnos jedan s drugim. Postoji na primjer određena veza između čovjekova srca i njegova mozga koja se može opisati nekako slikovito kazavši da uzajamni odnos srca i mozga odgovara odnosu Sunca i Mjeseca — gdje je srce Sunce a mozak Mjesec. Tako moramo znati, ako se poremećaj pojavljuje u srcu na primjer, to je utoliko što je ukorijenjeno u eterskom tijelu dužno imati učinka na mozak. Baš kao što kada se nešto događa na Suncu, pomrčina na primjer, Mjesec mora biti pod utjecajem. To nije različito, jer ove stvari imaju direktnu vezu.

U okultnoj medicini ove stvari su također opisane primjenjujući slike planeta na konstelaciju čovjekovih organa. Tako je srce Sunce, mozak Mjesec, slezena Saturn, jetra Jupiter, žuč Mars, bubrezi Venera i pluća Merkur. Ako proučavate uzajamni odnos planeta imate sliku uzajamnog odnosa čovjekovih organa utoliko što su u eterskom tijelu. Žuč nikako ne može boljeti — i to bi se pokazalo duhovno u eterskom tijelu — bez da bolest ima učinka na drugim spomenutim organima, u stvari ako je žuč opisana kao Mars, njen učinak bi bio sličan učinku Marsa u našem planetarnom sustavu. Trebate znati međusobne veze organa kada postoji eterska bolest, a ipak su to u principu one bolesti — i iz ovoga ćete vidjeti da na polju okultizma treba izbjegavati bilo koji oblik jednostranosti — za koje će se koristiti specifični lijekovi. Ovo je mjesto za koristiti lijekove koje nalazite u biljkama i mineralima. Jer sve što pripada biljkama i mineralima ima duboku važnost za sve u vezi ljudskog eterskog tijela. Dakle kada znamo da se bolest pojavila u eterskom tijelu, i na određeni način se javlja u sustavu žlijezda, moramo naći lijek koji može ispravno popraviti kompleks međusobnih veza. Posebno s onim bolestima gdje je prva stvar koju morate tražiti očito da li su izazvane u eterskom tijelu, i drugo da li su povezane s nacionalnim karakterom, idali su svi organi međusobno povezani na ispravan način, te bolesti su prve na koje se mogu primijeniti specifični lijekovi.

 

Jedine bolesti koje su sada preostale su one koje u stvari imaju porijeklo u samom fizičkom tijelu, odnose se na fizičko tijelo, i to su zapravo infekcijske bolesti. To je važno poglavlje i biti će detaljno razmatrano na jednom od predavanja koje dolaze, nakon što se prije budemo bavili sa pravim izvorom “Deset zapovijedi”. Jer ćete vidjeti da to zaista ima veze. Danas, stoga, mogu samo spomenuti da postoji taj četvrti tip bolesti, i da njihovo dublje razumijevanje uključuje znanje o prirodi svega što je povezano s čovjekovim fizičkim tijelom. Osnova tih bolesti nije fizičke već itekako duhovne prirode. Kada smo pogledali četvrti tip još uvijek nismo završili sa svim važnim bolestima, jer ćemo vidjeti da ljudska karma također igra ulogu. To je peta kategorija koju treba uzeti u obzir.

Recimo, dakle, da ćemo postupno doći do razumijevanja pet različitih oblika ljudskih bolesti, koje potječu od ega, astralnog tijela, eterskog tijela i fizičkog tijela, a također i od karmičkih uzroka. Oblast medicine neće napredovati ukoliko ta cijela sfera ne uključuje znanje o višim članovima čovjekova bića. Sve do sada nismo imali medicinsku praksu koja se zaista uhvatila u koštac s onim što je na kocki. Iako, kao i kod mnogih okultnih uvida, te stvari treba ažurirati i staviti u moderan oblik, morate shvatiti da ova mudrost nije, na neki način, nova.

Medicina se pojavila iz duhovnog znanja i postajala je sve više materijalistička. I možda ni kod jedne druge znanosti ne možemo tako jasno vidjeti kako je materijalizam sustigao čovječanstvo. U ranija vremena ljudi su barem bili svjesni činjenice da su morali imati znanje o čovjekovu četverostrukom biću kako bi to razumjeli.

 

DESET ZAPOVIJEDI

Berlin, 16 studenog 1908

 

Hvala na vašem interesu i ugodno bavljenje duhovnim, duševnim i materijalnim činjenicama bitka, r.

Start typing and press Enter to search